Tamo gdje Dunav ljubi nebo, i gdje se žito zlati dokle pogled seže, tamo na istoku naše domovine stoji jedan grad. Prije 20 godina taj je grad razoren do temelja. Kuće, škole, crkve, tvornice, bolnica, sve je spaljeno, porušeno, oteto. Tisuće stanovnika napustilo je svoje domove noseći u plastičnim vrećicama tek ono najosnovnije - ostatke svojih života. Tisuće djece ostalo je bez tate ili mame. Tisuće mama je izgubilo svoje sinove, muževe, braću i sestre, roditelje.

Tko je imao pravo tim ljudima oduzeti sve što imaju? Tko je imao pravo djeci oteti djetinjstvo, bezbrižnost i veselje? Tko je imao srca porušiti nečiji svijet, a onda svome djetetu pogledati u oči?

Grad je danas velikim dijelom obnovljen i ponosno stoji. S ožiljcima i bolnim uspomenama, ali stoji. Tamo su danas neki novi ljudi, neka nova djeca i grade svoj svijet u kojem će biti bolje.

Ali nikada, nikada neće zaboraviti ono što se zbilo 18. studenoga 1991.

Ne zaboravimo ni mi - Vukovar.